Negdje u drugom mjesecu prošle godine sam slučajno potrefio Šimunove stranice i saznao, što riječ treking znači u Hrvatskoj. Onda je slijedio prvi škraping, gdje sam sa djecom samo šetao, ali kad sam na cilju gledao i slušao one, koji su prešli ultru, osječao sam, kako me nadzvučnom brzinom vuče u svijet trekera. Kao prvo pravo iskustvo doživio sam Mosor, koji je bio prekratak, da bi mogao odmah da odgonetnem sve tajne za pobjedu, ali dao mi je hrabrost za skupljanje iskustva. Zapravo, Slovenci znamo, da tu tajni više nema, jer nam je Mravlje sve več davno razotkrio, ali sva njegova mudrost može da se razumije tek posle sličnih iskustava, kroz koja je on tu mudrost našao.

Sljedeče iskustvo mi je bio Risnjak, gdje sam pronašao svoje mane, zbog kojih ispred sebe nisam gledao samo muška leđa, nego i ženska (naravno - i sve što pripada leđima, jer tada sam još imao vremena za prirodne ljepote). A uz to pojavio se drugi motivacijski faktor, Adventure sport portal. Toliko se pisalo o trkama, da mi se sve više budila mašta i znatiželja, kakvi su ljudi, koji pišu i o kojima pišu. I kako sam dobivao iskustva, tako sam pomalo i upoznao sve njih, koji čine tu scenu tako zanimljivo, jer su pre svega Ljudi s velikim slovom, unatoč nekim životinjskim nadimcima.

Prebrzo su se budile i ambicije da dođem među prva tri, pa sam upropastio velebitski treking. Novi zagon dobio sam na Bjelolasici, gdje sam imao priliku, da iskoristim svoje orientacijsko znanje i s kompičem Silvom čak pobjedio. Ali pravi rezultat, sa kojim sam sebi dokazao, da mogu biti i najbolji, postigao sam tek na samoborskom, s drugim mjestom i malim zaostankom za pobjednikom. Na odmoru posle Samobora odlučio sam, da pobjedim na Velebitu. Slijedila je zima i Šimunovo maštarenje o velebitskoj stazi, čime je samo potpaljivao moju žudnju za tim trekingom. Pa je došao ožujak, kad sam ponovo osjetio bolove oko mog osteomielitičnog kuka i kad mi se digla temperatura od stafilokoka, koji se udomačio u mojoj kosti, došlo mi je, da umrem. Neču ja ove godine vidjeti Velebit. Pa je slijedilo skupljanje hrabrosti za terapiju, jer sam ovog puta odlučio, da stvar rješim sam, jer kao u sportu i kod mog zdravlja sve ovisi o meni, a terapija (sve o njoj je u knjigi Richarda Breussa), koja je inače najjednostavnija i najdelotvornija, predstavlja jedan od največih ispita volje. I dok sam ispitivao snagu svoje volje, budila mi se nada, da Velebit još nije izgubljen. S 1. svibnjem završio sam post i posle 2 dana lagane ishrane več probao s laganim treningom. Bilo je čudesno osjetiti, kako se moč brzo vračala u mišiče, tako da sam svaki tjedan doživio neku novu privatnu pobjedu, među kojima je bila jedna od važnijih ona na Risnjaku.

Nijedan treker s mojim iskustvom poslednjih pet meseci u subotu među velikom kanjonom i M. Rujnom ne bi odustao. Nijedan. Jer to bi bilo kao da umreš, a da ne znaš, zašto si uopšte živeo. A onda od Stapa dalje ne bi imalo nikakve svrhe, da legnem i spavam, jer svi, koji su se vračali tek u nedelju, samo so još jedanput doživjeli vručinu. Ja vjerujem, da treba trpjeti što intenzivnije, jer se time trpljenje skračuje.