Nasmijale su me riječi iz poziva za treking, kao npr: staza je izmjenjena, da se napravi više orijentacijska, uzbudljivija, itd. Meni će oni praviti orijentacijsku stazu na markiranim putevima! Baš sam se sjetio te svoje uzvišenosti, dok sam stajao usred divljeg Risnjaka i zurio u kartu, pa u šumu prema zapadu, pa u kartu, pa u šumu prema sjeveru, pa u kartu, pa u šumu prema... Srećom nisam bio sam - da sam bio, ko zna kako bi završio.
Prije starta studirao sam objavljenu kartu sa stazom, zapamtio sve ono, što sam mislio da će mi trebati, a svoje karte uopće nisam pogledao. Šta će mi to, kad znam, da na trekingu nema orijentacije, jer je to samo trčanje putevima. Na prvu kontrolu sam došao sa krdom, misleći da ću tako i sve ostale. Ali razotkrila mi se tajna prave orijentacije, koju sam skoro zaboravio od onih davnih vremena prije 25 godina, kad smo trčali s kartama, u kojima je ucrtan samo svaki peti put i to pogrešno.
Zurio sam u svoju kartu i tražio tu Trlicu, kad shvatim, da je moja karta stara nekoliko godina i da je na novoj put drukčije ucrtan i dodano nešto malo... Ali momci, koji su me znali i vjerovali da sam ja u tom krdu najjači orijentacist, vidjeli su samo to, kako čuveni slovenski orijentacist nema pojma gdje se nalazi. Bili su u pravu. Odjednom, bio sam u središtu pažnje, opterećen dojmom, da sve zavisi od mene. Srećom, većina krda, koja me ne poznaje, nije mutila oko toga, tko umije a tko ne, nego je na jedini pravi (u ovakvim slučajevima) način pošla dalje: frontalno su se puštali nizbrdo, dok se nisu začuli uzvici sretnika, koji su je prvi pronašli. I tako sam, najjači orijentacist, posljednji u krdu došao na kontrolu.
Mislim, da je bilo tih pet minuta presudnih za moju pobjedu. Shvatio sam svoju kartu, pomoću kontrole koju su mi drugi našli, ja sam konačno mogao točno odrediti, gdje se nalazim, i kao što se odmah nakon toga pokazalo, najbrže sam shvatio da ne smijem da se uzdam u neke markirane ili ucrtane puteve nego samo u reljef, jer je to jedino što je na karti tačno.
Probudio se moj orijentacijski gon i kad sam spazio gomilu, koja se odjednom zaustavila, jer im je opet nestao onaj mali tračak neke stare staze, koju je organizator nazvao markirani put, ja sam u njihovoj pozadini u trku orijentirao kartu i iza njihovih leđa kroz šumu (tiho, najtiše) otrčao u svom pravcu. Naravno, neki su iskusni lisci još uvijek motrili na mene; zbog moje zbunjenosti od maloprije nisu izgubili vjeru u moju vještinu, pa su sada bili odmah iza mene, a od nekud iz dna vrtače stvorio se i onaj mladi Danac, koji je poslije starta vukao uzbrdo jače nego mi na ravnom i već poslije prve kontrole posve nestao. Tako sam odjednom bio prvi. Marko se mudro držao iza mene, ali pošto je trčao kraću stazu, nismo bili konkurenti, pa smo mogli surađivati bez straha, da netko nešto izgubi.
Mirnjak, treća kontrola, bio je prvi doživljaj urnebesne ljepote i užitka. Kad smo ispenjali ono kamenje do vrha, otvorio nam se pogled na Risnjak, Snježnik i pola Gorskog Kotara, u jasnom danu, more šume sa bijelim otočićima, na kakvom smo i mi stajali. To je ono, zbog čega mislim, da je treking oko Risnjaka najljepši od svih koje sam do sada doživio. Falilo mi je samo ono cvijeće z grebena prema Velikom Plišu od prošle godine.
Spust i izbor varijante prema Platku odmah su mi prouzrokovali jaki stres, jer sam napravio glupu grešku i izgubio nekih pet minuta. Još nekoliko minuta sam izgubio, jer sam tražio planinarski dom Sušak, kako stoji na mojoj karti, a putokaz je bio samo prema Malom domu.
No, sve greške sam si oprostio, kad sam na kontroli saznao, da sam prvi. Cjeli krug, kojeg smo ultraši morali obaviti poslije toga i ponovo se vratiti na Platak, bio je za mene samo trka za pobjedom. Sve više boli i sve više autosugestije, da se ne bi zaustavio. Ovog puta sam izdržao, a vidjet ćemo, koliko ću još.